” Pobijte ih sve. Bog će svoje prepoznati. ”
Arnaud Amalric, papinski izaslanik iz 13. stoljeća na upit kako prepoznati koja je osoba katolik, a koja katar.
Otkad postoji svijeta i vijeka, najveća zla i najveća prolijevanja krvi su se izvodila u ime Boga. I da se odmah razumijemo, to se događalo u cijelom svijetu. Prinosile su se ljudske žrtve da se udobrovolje bogovi i da na Zemlji bude dobro. I to se čak donekle i može shvatiti među neukim narodima.
No, najveći zločini u ime Boga su počinjeno u Europi i od strane Europe i to u razmaku od nekih 1500 godina.
Od proglašenja kršćanstva slobodnom vjerom, pa sve do 1820-ih godina, krv se prolijevala u ime Boga. Ali, uz jednu bitnu razliku. Tada se najmanje ubijalo one ljude druge vjere, a najviše je ljudi stradalo od ruku ljudi iste vjere.
Čudno, je li?
Pa, i ne baš. Stoga, idemo redom.
Kako sam u nekim tekstovima otprije naveo, kršćanstvo je bilo razjedinjeno još otkad je postalo slobodna vjeroispovijest. Jedino razdoblje kad je svo kršćanstvo bilo ujedinjeno je bilo tokom i neposredno nakon smrti njegovog osnivača, Isusa Krista, te tokom prva dva stoljeća svoga postojanja.
A sve poslije toga je otišlo u nepovrat. No, najveći raskoli su se dogodili nakon Velike Šizme 1054. godine, kad se kršćanstvo podijelilo na dva suprotna tabora. Na Zapadnu ili Rimokatoličku Crkvu i na Istočnu ili Pravoslavnu Crkvu.
I dok u Pravoslavnoj Crkvi i nije bilo nekih ispada ili ih je bilo jako malo, dotle je u Rimokatoličkoj Crkvi bilo svega i svačega.
Nakon početka Prvog križarskog rata i nakon osvajanja Jeruzalema 1099. godine, Rimokatolička Crkva se sve brže i sve više počinje uspinjati ka totalnoj dominaciji. Kako na duhovnoj, tako i na svjetovnoj bazi.
I tu sad polako počinju problemi.
Kako koji Papa dođe, redovito se događaju skandali. Od ubojstava, do pljačke i svega ostaloga. I tokom 11. stoljeća, počinje jedno odvajanje unutar same Crkve.
I ovdje ću stati s onim što je bilo i nastavit ću s onim što se iznjedrilo iz toga svega, preskačući same križarske ratove ( iako su i oni vođeni u ime Boga, a službeno su vođeni radi oslobođenja svetih mjesta kršćana ).
Papa Lucije III. i car Friedrich I. Barbarossa su 4. studenog Ljeta Gospodnjeg 1184. donijeli ukaz kojim se osniva Biskupska inkvizicija.
Ta inkvizicija je za zadatak imala da na području svake biskupije lokalni biskup odredi nekoliko ( ovisi od potrebe i veličine biskupije ) inkvizitora, tj. tragača za herezom ili krivovjerjem. To jest, da se traže, nađu i iskorijene oni koji naučavaju nauk suprotan od nauka Rimokatoličke Crkve.
I to je bio začetak ludila koje još negdje obuzima ljude.
Ta inkvizicija je svoje najcrnje razdoblje pokazala tokom Albigeneškog križarskog rata ili križarskog rata protiv Katara u južnoj Francuskoj.
Pod vodstvom nekoliko moćnih plemića sa sjevera Francuske, te blagoslovom Pape Inocenta III. skupila se velika križarska vojska od nekih 20 000 ljudi i krenuli su u pohod.
Nakon nekoliko desetaka tisuća mrtvih, pogubljenih od strane vitezova križara, te nekoliko stotina pogubljenih nakon osude Crkve, taj križarski rat protiv samih kršćana je proglašen uspješnim i moglo se dalje krenuti.
A gdje to i zašto? Što se zapravo i ima pokretati?
Pa, ako želite obratiti nekoga na kršćanstvo, onda pošaljete svećenika koji će propovijedati o tome.
No, ako želite se i obogatiti na tome, onda pošaljete vojsku.
Vidjevši da je biskupska inkvizicija polučila dobre uspjehe, Papa Grgur IX. 1231. godine osniva Papinsku inkviziciju. Ona je za zadatak imala da na području svake biskupije pomaže lokalnim inkvizitorima suzbijati svaku herezu.
Do početka 14. stoljeća se to sve svodilo na pronalaženje takozvanih vještica, čarobnjaka i tako dalje.
No, 1307. godine je toj inkviziciji, kao i samom Vatikanu nešto drugo zapalo za oko.
To nešto je bio najdiscipliniraniji i najbolji, te i najbogatiji viteški red kojeg je svijet ikada vidio. Imali su mnogo imena, ali su svima poznati pod jednim imenom – Templari.
Templari su bili strašno bogati. Procjena njihovog bogatstva je doslovno neprocjenjiva. Nije bilo države tada u Europi gdje oni nisu imali barem jedan posjed ili barem jednu utvrdu. Oni su bili prvi koji su organizirali putne čekove, izdavali mjenice, davali kredite i sve drugo što ide uz bankarski posao.
Primarna zadaća im je bila da štite hodočasnike u Svetoj Zemlji. Istina. Ali, usput su se bavili svime i svačime. Svime i svačime, osim onoga za što su odjednom bili optuženi.
1307. godine, a pod vodstvom francuskog kralja Filipa IV. Lijepog i Pape Klementa V. uhićeni su svi Templari diljem Europe u simultanoj akciji ( dakle, dobro planiranoj ), te im je suđeno. Mnoge su pustili, ali neke su zadržali. I to godinama.
Naposljetku, 1314. godine, pod optužbom za herezu, homoseksualnost i sotonizam, nekoliko templarskih vođa je spaljeno na lomači. Sva imanja su im konfiscirana i sva bogatstva su pala u ruke moćnika. A najviše su uzeli Filip IV. Lijepi i sam Papa Klement V.
Nekako u isto vrijeme se osniva i Mletačka inkvizicija, koja je djelovala na području Mletačke Republike. No, ona je najviše zamaha imala pojavom protestantizma u 16. stoljeću.
No, ona najozloglašenija, za koju danas svi znamo, je svakako Španjolska Inkvizicija.
Osnovana 1478. godine na poticaj Pape Siksta IV. je za zadatak imala da suzbija svako krivovjerje na području Španjolske.
Španjolska je tada bila pri kraju Rekonkviste, tj. bila je pri kraju preuzimanja Pirenejskog poluotoka iz ruku muslimana.
A tu nisu živjeli samo muslimani i kršćani, nego i Židovi. Kao i oni koji su prešli s islama i judaizma na kršćanstvo.
E, sad dolazi zanimljivost.
Suprotno uvaženom mišljenju, Židovi tada uopće nisu bili bogati. Ono su živjeli na margini društvenog života.
No, ovi preobraćeni su bili druga priča.
Pod optužbom za krivovjerje i čarobnjaštvo, prvih 15 godina postojanja španjolske inkvizicije je bilo najkrvavije.
Optuživši nekoliko desetaka tisuća ljudi da, iako su kršćani ali i dalje nastavljaju štovati židovskog Boga, pobijeno je preko 20 000 muškaraca i žena, a imovina im je konfiscirana. A imovina im je bila podosta impozantna.
Španjolska Inkvizicija je područje djelatnosti produžila i na posjede diljem Novog svijeta, te je i tamo nekoliko desetaka tisuća domorodaca pobijeno zbog krivovjerja.
Glavni i najokrutniji inkvizitor je bio dominikanac Tomaso de Torquemada.
U 16. stoljeću se osniva sama Rimska Inkvizicija i to kao odgovor na onu španjolsku, jer je Vatikan osjećao gubitak kontrole nad njom.
Njen zadatak je bio spriječiti krivovjerje, čarobnjaštvo i, novost, čitanje knjiga koje ne odobrava Crkva.
Najpoznatija je postala smaknućem filozofa Giordana Bruna 1600. godine, kao i osudom radova čuvenog Galilea Galileija.
E, sad kad sam vam ukratko predočio o svemu ovome, idemo razbiti neke laži i mitove o ovoj, po svemu, ne baš svetoj organizaciji.
Inkvizicija, kao organizacija, nije nikada nikoga ubila. Niti jednog jedinog čovjeka. Koliko god suludo i nevjerojatno zvučalo, to je ipak istina.
Ali, onda ostaje pitanje tko je te ljude ubio?
Pa, ovako. Inkvizicija je usko radila sa svjetovnim vlastima. Ona je optuživala i isljeđivala priznanja od optuženih.
No, sudski proces je ipak vođen od svjetovnih vlasti. Doduše uz svjedočenje pripadnika Crkve.
Stoga, svjetovna vlast je izricala presude i ubijala ljude. Ne crkvena. Iako i crkvena vlast ima krvave ruke u svemu tome i to na osnovu učesništva u svemu tome i na osnovu iniciranja samih procesa.
Ipak, mnogo puta se znalo događati da sami optuženi pred svjetovnim procesom NAMJERNO počnu iznositi krivovjerje, s ciljem da budu ispitani od strane Crkve. I to iz razloga jer je Crkva za isljednike imala puno blaže ispitivače nego svjetovna vlast.
Nema baš logike uz ovo napisano prije, zar ne?
Pa, zapravo, ima.
Inkvizicija, kao takva, nije nikad radila na svoju ruku. Nikad sama nije sudila niti mučila. To su sve radili ljudi u SLUŽBI inkvizicije. Na prvi pogled nema razlike, no ona postoji.
Naime, s vremenom je postalo jasno i onom najzadrtijem vjerskom fanatiku da je preko 80% optužbi dolazilo zbog materijalne koristi onog koji je optužbu i iznio.
Optuživalo se svakoga za sve živo.
Dakle, ako ste, recimo, krčmar i posao vam ne ide dobro zbog konkurencije, jednostavno ste mogli optužiti konkurenta da se pretvara u vuka, za vradžbine ili nešto takvo i posao bi vam procvjetao.
Ovog više ne bi bilo, jer bi bio u tamnici, i vi biste mogli sretno trljati ruke.
Takvih primjera ima doslovno bezbroj. I to diljem Europe.
Zato su i procesi u samim počecima Inkvizicije i bili krvavi.
S vremenom su, kako se kaže, stali na loptu, i dobro i temeljito razmislili o čemu se tu radi.
Primjer za to je francuski inkvizitor i kasnije biskup Bernard Gui. On je u nekih 15-ak godina inkvizitorske službe imao oko 1000 osuđujućih presuda od kojih su samo 42 bile smrtna kazna, a od tih 42 je izvršeno njih 25. I to je izvršeno nad onima koji su javno pohulili Boga i koji su javno odbili kršćanstvo, te koji su javno se odrekli vjere.
Danas bismo rekli da se radi o nepopravljivim slučajevima.
To je i dalje strašan broj, ali daleko manji nego što se misli.
No, ipak, pokolji su se događali. I ta ljaga i dandanas blati Rimokatoličku Crkvu.
Mnogi govore da je u tim progonima pobijeno na milijune ljudi. Neki tvrde da se brojka penje na čak 100 milijuna ljudi. To je čista glupost, ako se uzme u obzir da tada u Europi nije niti živjelo toliko ljudi!
No, neka realna brojka govori da je otprilike pobijeno od 100 000 do 250 000 ljudi diljem Europe i još otprilike 30 000 diljem svijeta.
Stoga, da zaključimo.
Zločini se jesu dogodili. Zločini od strane Rimokatoličke Crkve se jesu dogodili. Nevina krv jest prolivena. I nema nikakvog opravdanja za to. Ne postoji ali ama baš nikakav autoritet danas koji to može opravdati.
Opet, treba stati i s pretjerivanjem i razumno objasniti cijelu stvar.
Ne želim da sad ispadne da branim i skrivam zlodjela počinjena od strane Crkve. Ne. Ona su se dogodila. I to je činjenica.
No, isto tako ne želim da ljudi vjeruju u napuhane priče o Crkvi i o njenim ispadima tokom stoljeća i stoljeća postojanja.
P.S. Iako to jako malo ljudi zna, tokom prvih godina postojanja protestantizma, najžešći progoni krivovjerja su bili na području pod nadzorom protestantskih vladara!
P.P.S. Inkvizicija i dandanas postoji, ali uz drugo ime – Kongregacija za nauk vjere.
P.P.P.S. Španjolska Inkvizicija je ukinuta od strane samog Napoleona kad je osvojio Španjolsku.
P.P.P.P.S. Ako kojim slučajem i dalje mislite da još ne zaslužujem ekskomunikaciju i lomaču, onda pričekajte sljedeću priču 😂😂😂
Fotografija prikazuje srednjovjekovnu sliku spaljivanja nepoćudnih knjiga koje je osudila Inkvizicija.
Povijest prava istina 