Koja je knjiga najstrašnija i najgora i najzlobnija u cijeloj povijesti? Dakle, najgora knjiga u povijesti koju je napisao čovjek. Koja je to?
Ogromna većina će reći da je to ” Mein Kampf ” od Adolfa Hitlera. Pa, onda ” Kapital ” Karla Marxa.
Možda Biblija čak. Ili možda ” Gola istina ” od Nives Celzijus…
I svi će reći krivo. Jer, najgora i najzlobnija knjiga svih vremena datira iz 15. stoljeća. Točnije, iz godine 1486. i sam njen naziv tjera da se ljudima sledi krv u žilama.
Ime ovog (ne)djela se zove ” Malj za vještice ” ili, u originalu, Malleus Maleficarum.
Knjiga napisana sa samo jednom svrhom – uništenje Đavla u ljudskom obliku.
Da bismo razumjeli sve, moramo otpočetka krenuti.
Krajem 12. stoljeća se osniva Inkvizicija s ciljem zaštite kršćanstva od strane svega sotonskog. Dakle, očuvanje vjere i spas ljudskih duša ( plus dioba imovine optuženih u dosta slučajeva ).
Inkvizitori odlaze diljem katoličke Europe i vode borbu protiv svega što bi moglo predstavljati opasnost po kršćanstvo i vjeru.
U to se ubraja i borba protiv misli koje su u bilo kakvoj suprotnosti s učenjem Katoličke Crkve, borba protiv raznih sljedbi i sekti, te borba protiv svih oblika vještica, čarobnjaka i svega ostalog što spada u okultno.
Da, dobro ste pročitali. Borba protiv vještica i čarobnjaka.
To je doba mračnog srednjeg vijeka i obrazovanost je na razini jedne velike 0. Dakako, pričamo o običnom puku. Jedini sloj društva koji je obrazovan je svećenstvo i plemstvo, te gdje koji bogati građanin.
Oni svi koji znaju čitati i pisati se tada smatraju obrazovani. Ali, koliko je to znanje?
Pa, znanje tada je velikom većinom krivo i puno je praznovjerja. A praznovjerje je neobično plodno tlo za iskoristiti sve živo.
A to je shvatio i inkvizitor Heinrich Krämer. On je bio dominikanac i službeni inkvizitor ovlašten od strane Crkve. I jedan slučaj ga je i naveo na pisanje svojeg životnog djela.
Naime, tokom jedne istrage protiv jedne žene, Helene Scheuberin, optuženoj za vještičarenje, cijeli slučaj mu je pao u vodu dolaskom odvjetnika kojeg je ovlastio sam biskup u čijoj je biskupiji ta žena i živjela. Biskupu je cijeli slučaj bio toliko nevjerojatan i besmislen da jednostavno nije imao druge opcije nego dati ženi građanskog odvjetnika i žena je nakon samo nekoliko sati suđenja oslobođena zbog nedostataka i najmanjih dokaza.
Naime, ta žena je bila optužena da je čaranjem ubila plemića Jörga Spießa. Jörg je, zapravo, umro od groznice izazvane danonoćnim pijenjem ( čitaj lokanjem ) alkohola.
Uz Helenu je bilo optuženo još nekoliko žena za to isto.
I kad je cijeli slučaj pao u vodu, Krämer je zamoljen da napusti područje biskupije i da se ne vraća više. Pogotovo ako u pitanju budu takve, u najmanju ruku, budalaštine od optužbi.
Krämer je, izgubivši slučaj, bio osramoćen i odlučio je napraviti nešto što će pomoći u istrazi kod takvih slučajeva i što će, samo od sebe, davati nepobitne dokaze za bilo što povezano s vještiama i svim tim stvarima.
Stoga, 1486. godine, Krämer stvara knjigu imena Malleus Maleficarum. I u tu knjigu, sam od sebe, stavlja nešto što bismo danas nazvali kao krađa intelektualnog vlasništva.
Naime, 1484. godine, Papa Inocent VIII. izdaje bulu imena Summis desiderantes affectibus, te u njoj navodi osudu svakog oblika vještičarenja i bavljenja okultnim.
I, znavši za tu bulu, Krämer odlučuje jednostavno kao uvod u svojoj knjizi staviti upravo sadržaj te bule. Jer, onda će postići dvije stvari kojima teži:
1. Dati će knjizi na važnosti, jer će izgledati kao da ju je odobrio sam Papa.
2. Dati će sebi na važnosti, jer će izgledati kao da je baš njega ovlastio sam Papa da napiše tu knjigu.
I kad je knjiga bila napisana i otisnuta, povratka više nije bilo.
Krämerova osveta je bila spremna.
Da stvar bude gora, uz Krämera se pojavio još jedan lik, Jacob Sprenger. On je bio profesor teologije na sveučilištu u Kölnu. Krämer je znao za njega i uspostavio je kontakt s njime, temeljito mu prezentiravši knjigu. Sprengerovo ime je bilo poznato u tadašnjem učenom svijetu. Poglavito diljem Svetog Rimskog Carstva. Tu se jasno vidi Krämerov naum. Navesti Sprengera kao koautora i time dobiti na težini i važnosti knjige.
Jer, kao, ako je i Sprenger radio na toj knjizi, onda to mora valjati.
No, zanimljivo je da se Sprengerovo ime navodi tek u izdanjima od 1519. godine, poslije Sprengerove smrti.
To dovodi do dva zaključka koja još nisu razjašnjena.
Ili se Sprenger s knjigom i njenim djelom nije složio, pa je Krämer čekao njegovu smrt ili pristanak ili se Sprenger složio i prije, pa se samo čekalo novo izdanje.
No, što je od toga dvoje točno, vjerojatno nikad nećemo saznati.
Kako bilo da bilo, knjiga je ubrzo dobila na popularnosti i postala je tadašnji bestseller. Neko vrijeme je čak bila prodavanija od Biblije!
Sami sadržaj knjige se sastojao od uvoda i tri djela.
U uvodu se, pored ” ukradene ” Papine bule nalazilo objašnjenje zbog čega ta knjiga postoji, a u ostalim djelovima su se nalazile upute i objašnjenja kako i na koji najbolji i najučinkovitiji način doći do priznanja kod ispitivanja osumnjičenih i kako potom uništiti Đavla i sve što ima veze s tim.
Nakon Krämerove smrti, knjiga je još više dobila na važnosti i nije bilo niti jednog isljednika inkvizicije koji se njom nije služio. Koristili su je svi. Pa čak i protestanti, koji su toliko zazirali od bilo čega što ima veze s Papom i Rimskom kurijom.
Da se danas takvo što pojavi u nakladi, to bi odmah bilo povučeno i osuđeno od strane i same Crkve, a autor bi bio poslan u najbližu psihijatrijsku ustanovu.
No, onda je ta knjiga bila ” Bog i batina ” što se tiče ispitivanja u slučajevima koje je obrađivala Inkvizicija.
Zanimljivo je to što je, iz današnje perspektive, Krämer bio ništa drugo nego najobičniji manijak vrlo osjetljivog ega. Po mišljenju nekoliko psihologa, koji su malo proučavali njegov život, ispalo je da je Krämer bio patološki sadist i da je u svemu, barem imalo neobičnom, vidio utjecaj Sotone.
Kamo sreće da je to netko na vrijeme onda uočio…
Knjiga je bila ” nepogriješivi ” vodič koji je točno govorio što i kako se radi na dobivanju traženog priznanja nesretnih žrtava.
U njoj su se točno nalazili određeni postupci prilikom mučenja i koje to postupke treba poduzeti za svako odgovarajuće pitanje.
Da bude malo jasnije, evo najobičniji primjer ( ovo što slijedi NE PIŠE točno tako u knjizi).
Ako se željelo saznati kojim se to oblikom krivovjerja žrtva ukaljala, onda žrtvi rasteži ruke i noge na stolu.
Ako se želi znati je li koga opčinila i je li na nekoga bacila čini, onda joj čupaj nokte kliještima.
A ako se želi znati je li imala pomagača i je li sklopila savez s Đavlom, onda joj lomi prste i drobi joj nogu u španjolskoj čizmi.
Zahvaljujući novim zemljopisnim otkrićima, knjiga je otišla i u Novi Svijet, te je i tamo harala diljem obje Amerike.
Početkom 17. stoljeća se pojavila i u Hrvatskoj, a svoje ” zlatno doba ” je dobila u prvoj polovici 18. stoljeća.
Naime, dok su diljem Europe progoni vještica i čarobnjaka i svega ostaloga polako jenjavali, u Hrvatskoj se dogodila prava pomama za progonima. Optuživalo se svakoga za sve moguće i nemoguće.
I ti progoni u Hrvatskoj su toliko postali svakodnevni, da je morala osobno intervenirati sama kraljica Marija Terezija i zabraniti bilo kakvo mučenje i izvršavanje presude dok ona osobno to ne odobri kod svakog slučaja posebno!
O tome je uvelike pisala i naša slavna književnica Marija Jurić Zagorka u svom životnom opusu ” Grička vještica “.
Otkad se Malleus Maleficarum pojavio u svijetu i otkad se njime služilo u svrhu suzbijanja krivovjerja, ne zna se točno koliko je nesretnih duša stradalo. No, ako se uzmu u obzir pretpostavke da su se njime služili i protestanti, a u protestantskim zemljama je bio još veći pogrom, možemo reći da je živote izgubilo najmanje 150 000 ljudi. Većina njih na lomači, a manji broj dekapitacijom, te utapanjem i vješanjem.
A sve zbog jednog bolesnog uma koji je u odgovarajućem trenutku i na odgovarajući način, iz samo njemu poznatih razloga, nadolio vrelo ulje na razbuktali plamen vjerske i praznovjerne histerije.
Fotografija prikazuje knjigu koja je prouzročila najviše zla tokom zadnjih 300 godina progona takozvanih vještica i čarobnjaka – Malleus Maleficarum iz 1669. godine.
Povijest prava istina 