“Vojska koja se ne kreće je unaprijed osuđena na poraz.”
General-pukovnik Heinz Guderian
Ovo što ste pročitali je citat jednog od najboljih taktičara i arhitekata oklopnog ratovanja u cjelokupnoj povijesti, njemačkog zapovjednika i general-pukovnika Heinza Guderiana.
Ako bi se radila neka riječ, koja bi u jednom pojmu sadržavala dva ili više pojmova, odnosno sinonim, Guderian bi se mogao smatrati kao jedan od očeva onoga što mi danas poznajemo pod imenom koje je u manje od godinu i pol efektivnog djelovanja satralo više od pola Europe – Blitzkrieg.
Sama riječ Blitzkrieg dolazi od kombinacije dvije njemačke riječi; Blitz ili munja, te Krieg odnosno rat. Dakle, u slobodnom prijevodu, Blitzkrieg bi se slobodno mogao prevesti kao Munjeviti rat.
I, kad je riječ o Munjevitom ratu, u više od 80 godina, u vezi toga se pojavilo toliko priča, pojmova, stavki i statistika da je to jednostavno nemoguće sve pobrojati i razvrstati. A, zajedno s time, pojavilo se najmanje isto toliko i mitova i legendi. Ako ne čak i više.
Stoga, u ovoj priči ću vam pokušati reći nekoliko ključnih pojmova vezanih uz termin Blitzkrieg, kao što ću i razbiti nekoliko mitova koji se, što sami, što neznanjem, vezuju jedan uz drugog.
Dakle, krenimo.
1. Njemačka vojna doktrina
Blitzkrieg je kao vojna doktrina njemačke, odnosno prije pruske vojske, postojao još od vremena Friedricha Velikog. Samo što se, dakako, taj naziv uopće nije tad koristio. A, iako je i ovo daleko kasnija krilatica za to, najbliže doktrini rata od strane Friedricha Velikog može doći ova riječ – Bewegungskrieg.
Bewegungskrieg ili Pokretni rat je u njemačkoj doktrini, do Drugog svjetskog rata, postojao već najmanje 200 godina. Jer, upravo je Friedrich Veliki, kao jedan od najvećih stratega i vojskovođa 18. stoljeća zagovarao rat koji će se temeljiti na konstantnom pomicanju postrojbi. To jest, on je zagovarao izbjegavanje pozicijskog ratovanja, svjestan da takav rat iscrpljuje i ljudstvo i sredstva i financije – tri čimbenika bez kojeg je nemoguće voditi rat.
Tako da, dok je počeo Drugi svjetski rat, načelo pokretnog, a ne pozicijskog ratovanja, samim Nijemcima nije bilo ništa novo niti nešto neviđeno niti nepoznato. Jer, to je bilo sve već otprije poznato, samo predstavljeno, takoreći, u novom ruhu.
2. Oklopni rat kao britanski izum
Nakon Prvog svjetskog rata, gdje se pokazala sva manjkavost pozicijskog načina ratovanja, nekoliko vodećih vojnih teoretičara, poput Fullera i Liddle Harta, je uvidjelo sav potencijal u oružju koje je pojavilo sredinom Prvog rata i koje je zauvijek izmijenilo sve – tenk.
Iako zamišljen s prvobitnom namjerom da prelazi utvrđene linije rovova i bodljikave žice, nekoliko malo pametnijih i dalekovidnijih ljudi je imalo ideju da se tenk, u nekom budućem sukobu, koristi kao zasebna snaga, koja će, zajedno u suradnji s topništvom, probiti neku crtu obrane, a zatim pomoću pješaštva i osvojiti tu liniju.
I tu se, kod većine vojski, odmah stvorio problem. Trebaju li oklopne snage biti zasebna formacija ili trebaju biti samo kao potpora pješaštvu? I, svi su se odlučili da bude potpora pješaštvu.
Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, a prema odredbama Versaillesa, Njemačka nije smjela imati puno toga, uključujući i oklopne snage. No, što kršeći odredbe na crno, što otvoreno nakon dolaska nacista na vlast, Njemačka je u kratkom vremenu uspjela stvoriti impozantne oklopne snage.
I, dok je bio promatrač jedne vojne vježbe, Hitleru se osobno svidjela ideja oklopnih snaga. I, može se reći tako, s njegovim blagoslovom, Nijemci su počeli sve više raditi i vježbati te oklopne snage.
Jer, dok su druge vojske nekako letargično doživljavale nadolazeće godine, njemačka vojska je to dobro iskoristila. A, kad su njemački viši zapovjednici, pogotovo Guderian i von Manstein, se dokopali britanskih teorija nekog eventualnog budućeg sukoba, voda je sama krenula na mlin.
A, u to vrijeme, pojavila se nekako i riječ Blitzkrieg.
Naime, tijekom jedne rasprave, u jednom vojnom časopisu prije Drugog rata, pojavio se termin da će sljedeći eventualni rat biti vođen brzo. To jest, da će ti biti Brzi rat ili Schnellkrieg. A 1938. godine, Fritz Sternberg, njemački ekonomist, izbjegao iz Njemačke zbog svojeg židovskog podrijetla, je u jednom časopisu rekao da bi Njemačka, da izbjegne ekonomske posljedice pozicijskog ratovanja, mogla ratovati po konceptu munjevitih manevara. I tako je rođen termin Blitzkrieg. K tome, a vodeći se teorijama Fullera i Harta, iznešena je rasprava o tome da bi glavnu snagu mogle imati baš samostalne oklopne postrojbe.
Dakako, iako su sve vojske tad već imale oklopne snage, Nijemci su bili jedini koji su imale samostalne oklopne snage.
Stoga, može se slobodno reći da su samostalne oklopne snage uistinu bile britanski izum u teoriji. No, u praksi, bile su čista njemačka novotarija koja, opet po teorijama, nije obećavala.
3. Načelo Blitzkriega
Samo načelo tog načina ratovanja je bilo poprilično jednostavno i ništa spektakularno.
Oklopne snage, u suradnji s topništvom i zrakoplovstvom, bi napale i probile neku crtu obrane. Potom bi se bokovi držali, dok bi oklopne snage nastavile dalje, neprestano opskrbljivane logistikom koja bi im bila prijeko potrebna. A u rupu stvorenu probijanjem linije bi se neprestano ulijevale nove snage, koje bi odsjecale, te uništavale velike protivničke grupacije. A, u nekim većim bitkama bi posve smlavile protivnika, te bi taj protivnik bio primoran na predaju.
I opet, niti to nije bilo u teoriji nešto novo. Jer, izuzev zrakoplovstva i oklopnih snaga, Nijemci su tako nešto jednom već bili uradili.
Tijekom francusko-pruskog rata, zahvaljujući željeznici i vojnom geniju von Moltkeu, Nijemci, odnosno Prusi, su vrlo brzo prebacili na bojište velik broj ljudi. Potom su manevrima opkolili Francuze, te ih u bitci kod Sedana 1870. godine potukli do nogu, zarobivši i samog cara Napoleona III.
A, 70 godina poslije, može se slobodno reći da su Nijemci imali isti koncept, ali samo pomoću modernijih sredstva.
4. Je li napad na Poljsku bio pravi Blitzkrieg?
Kad je Njemačka napala Poljsku, prethodno si osiguravši pobjedu tajnim sporazumom sa SSSR-om, taj rat je već unaprijed bio odlučen u njemačku korist. Jer, za razliku od poljske vojske, njemačka vojska je jednostavno bila bolja u svemu. Od ljudstva do tehnike. I, čak i da nije bilo sporazuma sa SSSR-om, Nijemci bi pobijedili. Dakako, trajalo bi nešto duže i bilo bi više žrtava na obje strane. Ali, pobjeda bi bila sigurna.
I, upravo zbog same brzine kojom je pobjeda ostvarena, u Poljskoj se nije nikako moglo dogoditi puno načelo Blitzkriega.
Jer, velikih opkoljavanja jednostavno nije bilo, budući da se njemačka vojska jurnula u Poljsku svom silinom i jednostavno je gurala Poljske samom silinom udara. A jedino opkoljavanje većih formacija je bilo pri kraju kampanje, dok su Nijemci okružili Varšavu, te ju zračnim snagama prisilile na predaju.
Dakle, iako ćete negdje pročitati da je taj famozni Blitzkrieg počeo u Poljskoj, to jednostavno nije točno.
5. Kampanja u Zapadnoj Europi
Kad je Njemačka 9. travnja napala Dansku i Norvešku, također se ni tamo nije dogodio nikakav Blitzkrieg, i to iz dva banalna razloga.
Rat protiv Danske je trajao samo šest sati, te Nijemci nisu imali koga i gdje opkoliti. A, rat protiv Norveške nije mogao biti takav zbog konfiguracije samog tla Norveške.
Naime, zemljopisno gledano, Norveška je dugačka, a uska država. K tome, većinom je brdovita, s puno fjordova i prirodnih prepreka. A, iako su Norvežani pružili žestok i hrabar otpor, čak pomognuti i francuskim i britanskim postrojbama, jednostavno nisu bili kadri izdržati zbog same jačine njemačke vojske.
Samo mjesec dana kasnije, 10. svibnja 1940. godine, Nijemci su se obrušili na Zapad Europe. A, iako su savezničke snage bile jače i brojnije, nisu uspjeli zaustaviti Nijemce zbog nečeg posve banalnog, a opet ključnog – radiouređaja.
Naime, sva njemačka oklopna vozila su imala radiouređaj. Primopredajni uređaj. Odnosno, komunikacija između njemačkih postrojbi je ovdje bila ključna. Kao i suradnja između zemaljskih i zračnih snaga, koja se pokazala kao presudan čimbenik.
Kao i smjelost nižih zapovjednika.
Primjerice, sam Guderian se oglušio o zapovijed da zaustavi napad kad su njemačke oklopne snage jurnule kroz Ardene. Naime, misleći da je doveden u klopku jakim savezničkim snagama u Belgiji, Hitler je htio zaustaviti napad, bojeći se da ostane bez oklopa. No, Guderian je to jednostavno odbio i samo je nastavio dalje, te su njemačke oklopne snage ubrzo izbile na samu obalu La Manchea, te tako odsjekle velike savezničke snage koje su se, samo zahvaljujući Hitlerovoj gluposti, izvukle kod Dunkirka.
I rat na zapadu je pokazao da oklopne snage nisu efikasne ako se koriste kao potpora pješaštvu. Francuzi i Britanci su ih koristili upravo na taj način i jednostavno su bili uništeni.
Jer, dok se operacija izvodi na otvorenom prostoru, pješaštvo mora biti potpora tenkovima. A, dok se operacija izvodi u urbanim sredinama, tek onda oklop mora biti potpora pješačkim postrojbama. Dakako, ako će se već donijeti takva odluka da se ide u urbanu borbu.
Stoga, niti rat na Zapadu nije bio Blitzkrieg po načelu kakav treba biti u teoriji, jer također nije bilo velikih opkoljavanja, budući da je sve bilo gotovo za 6 tjedana i budući da je Hitler bio kreten.
6. Kampanja na Balkanu i u Africi
Kad su Sile Osovine napale Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku, tu isto nije bio nikakav Blitzkrieg i to iz očitog razloga.
Prvo su Nijemci satrali Jugoslaviju za 12 dana, a u Grčkoj su također jednostavno gurali anglo-grčke snage ispred sebe, te unatoč žestokim borbama, samo su snagom izvojevali pobjedu. Dakako, sve se odvilo brzo, bez nepotrebnih čekanja i gubljenja sredstava i snaga.
Isto tako, niti u Sjevernoj Africi nije se dogodio Blitzkrieg, budući da je sudjelovao manji broj snaga na zemljopisno ogromnom području.
Plus, jedna ključna stvar – logistika.
Bojište na području Sjeverne Afrike se protezalo uz obalu Sredozemnog mora, te nešto u dubinu prema jugu. I logistika sama po sebi je imala težak zadatak samo s boravkom na tom području, a kamoli još s ratovanjem.
Dakako da je Rommel napravio veliki pothvat kad je bacio Britance na istok više od 1000 kilometara u kratkom vremenu. Ali, pobjedu nije mogao iskoristiti do kraja samo zbog manjkavosti logistike i surovosti samog područja.
7. SSSR kao pravi Blitzkrieg?
Kad su Nijemci 22. lipnja 1941. godine pokrenuli Operaciju Barbarossa, najveću kopnenu invaziju u povijesti ratovanja ikada, u prva tri mjeseca su izvojevali nekoliko nevjerojatnih pobjeda s nevjerojatnim rezultatima.
I, kad je počeo napad na SSSR, tu se konačno radilo o onom pravom, kako bi se reklo, školskom primjeru Blitzkriega.
Jer, u tim prvim mjesecima napada, u SSSR-u su se konačno pokazale sve prednosti, ali i sve mane takvog načina ratovanja.
Već prvih dana Barbarosse, dogodila se najveća tenkovska bitka u povijesti, bitka kod Dubno-Brodyja, gdje su Nijemci u sedam dana uništili preko 3000 sovjetskih tenkova. Potom, samo prvi dan Barbarosse, i to samo na tlu, uništili su preko 3000 sovjetskih zrakoplova. A, u sljedeća tri mjeseca su napravili, te do kraja proveli samo načelo probijanja linije obrane, te izveli i do kraja proveli nekoliko velikih opkoljavanja.
Pravi primjer za to su bile bitke kod Kijeva i kod Smolenska, gdje su Nijemci probili liniju obrane, neprestano ubacivali svježe snage i logističku potporu, te tako doveli u okruženje nekoliko sovjetskih armija. A krajnji epilog tih okruženja su bila najveća zarobljavanja u povijesti ratovanja.
Primjerice, kod Kijeva su Nijemci okružili i zarobili 663 000 sovjetskih vojnika! Nenornalan broj! Zatim, kod Minska su zarobili preko 350 000 vojnika. Potom, nešto kasnije, kod Smolenska su zarobili na isti način preko 450 000 vojnika. A nekon toga još nekoliko manjih okruženja je izvedeno.
Sveukupno, u prva tri mjeseca, Nijemci su okružili i primorali na predaju preko dva i pol milijuna sovjetskih vojnika, te se zbilja činilo da je SSSR pred padom. To jest, nije se činilo, nego je uistinu bilo tako.
No, onda se pokazala i sva mana takvog ratovanja. I to zbog također jedne banalne i proturječne stvari – ekonomske slabosti pritivnika.
Naime, komunikacije ( prometnice ) u SSSR-u su bile ovakve – nepostojeće.
Malo cesta vrlo slabe ili nikakve kvalitete. Potom, ogromno zemljopisno područje slabe naseljenosti. Zatim, nemogućnost pravovremene opskrbe postrojbi u napadu. I rezultat toga svega je jednostavno bio kolaps njemačke vojske u kasnu jesen 1941. godine. Jer, u to vrijeme, Wehrmacht je bio sjena onog Wehrmachta koji je u ljeto iste godine udario na SSSR.
Prevelika prostranstva, slaba logistika i nepripremljenost su učinile svoje. Sam von Manstein je u svojim memoarima naslova Izgubljene pobjede rekao na su njemačku vojsku uništila nepregledna prostranstva Rusije.
Stoga, iako je prvih nekoliko mjeseci Blitzkrieg pokazao svu svoju snagu i umijeće upravo u SSSR-u, isto tako se pokazao da taj koncept ne vrijedi dok nekoliko ključnih stvari ne može biti ispunjeno.
8. Blitzkrieg u sadašnje vrijeme
Koncept Munjevitog rata se koristi i danas. Dakako, pod drugim imenom i pod nekim izmjenjenim stvarima.
Prvenstvo, ako će se gledati zapadna doktrina, a preuzeto o Nijemaca nakon rata, današnja terminologija umjesto riječi Blitzkrieg koristi Shock and Awe termin. Odnosno, masovna upotreba kopnenih snaga potpomognuta zračnom premoći. Dakako, prije svega toga ide klasična demonstracija moći.
Najbolji primjer toga su bili prvi tjedni američke invazije na Irak 2003. godine. A, sad nešto zanimljivo u vezi Hrvatske.
Opće je poznato da se mi moramo i volimo hvaliti svime i svačime, bez obzira je li to uistinu i točno.
Pa, tako neki znaju govoriti da je i Hrvatska Vojska u proljeće i ljeto 1995. godine izvela Blitzkrieg u vidu operacija Bljesak i Oluja. Pa, od toga je samo pola toga točno.
Jer, dok se Bljesak može nazvati Blitzkriegom, Oluja to ne može nikako. Doduše, što se tiče koordinacije i komunikacije između grana i rodova vojske, Oluja se pokazala kao školski primjer savršene komunikacije i koordinacije. No, po načelu Blitzkriega, Oluja to nije ipak bila.
Jer, jedno od temeljnih načela Blitzkriega je i okruženje i uništenje velikih snaga. A, toga ovdje nije bilo. Jer, kako je Hrvatska Vojska udarila, na svim oravcima udara je i izvršila proboj. A, povlačenje ( bježanje ) protivnika je bilo toliko brzo da jednostavno nije bilo moguće izvesti okruženje velikih snaga.
Stoga, Oluja bi se više mogla usporediti s njemačkim gaženjem Kraljevine Jugoslavije nego s pravim Blitzkriegom.
Zanimljivost za kraj.
Iako je riječ njemačka, Nijemci nisu nikad tijekom rata koristili riječ Blitzkrieg. Štoviše, dok je čuo za nju, sam Hitler je rekao da je ta riječ jednostavno idiotska!
Fotografija prikazuje napredovanje njemačke vojske prema Smolensku u ljeto 1941. godine, kad je izveden školski primjer Blitzkriega.
Povijest prava istina 